„Bauk“, novi film reditelja, scenariste i producenta Gorana Radovanovića, premijerno je prikazan pred beogradskom bioskopskom publikom 1. oktobra 2024. godine, u beogradskoj mts Dvorani. „Bauk“ prikazuje intimnu priču o odrastanju osmogodišnjeg dečaka Save (glumi ga Jakša Prpić) tokom NATO bombardovanja 1999. godine. Ova antiratna drama, prema rečima reditelja, sublimira naš kolektivni strah, ali i duh našeg kolektivnog otpora tadašnjem zlu. Inspiracija za naslov filma proistekla je iz istoimene pesme Johana Volfganga Getea.
Film je premijerno prikazan u glavnom takmičarskom programu 46. Međunarodnog filmskog festivala u Moskvi. U Srbiji film je premijerno prikazan na 48. Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji. Glavne uloge u filmu tumače Jakša Prpić, Sara Klimoska, Vojin Ćetković i Anđelija Filipović, uz učešće Miloša Bikovića, Davora Janjića i Branke Šelić. „Bauk“ je od 3. oktobra na našem redovnom bioskopskom repertoaru, što je povod za ovaj razgovor sa Goranom Radovanovićem.
Kako se rodila ideja za nastanak filma „Bauk“?
Svi moji filmovi, i dokumentarni i igrani, tematski su vezani za dramatične događaje koje su oblikovale srpsko društvo na promeni vekova. Tema bombardovanja Srbije 1999. svakako je u događaj koji je trajno urezan u svest srpskog naroda. Ovaj događaj svakako zavređuje i filmsko tumačenje, odnosno jednu umetničku istinu koja će postati deo kolektivnog sećanja srpskog naroda.
Tema NATO bombardovanja je obrađena u ličnom, gotovo lirskom ključu. Zašto takav pristup? Koje su njegove pogodnosti?
Ne mogu racionalno da odgovorim na ovo pitanje. Možda je u pitanju zasićenje metodom psihloškog realizma koje vlada srpskim filmom od vremena Živojina Pavlovića. Takođe postojala je kod mene želja za oktrivanjem „neizrecivog“, nečeg onostranog koji se svakako nalazi u domenu vizuelnog, snolikog i poetskog. Ovde sam imao veliku pomoć velikog ruskog direktora fotografije Vladislava Opeljanca.

Potraga za decom glumcima ume da bude dvosekli mač. Kako je došlo do toga da Jakši Prpiću pripadne glavna uloga?
Potraga za decom glumcima je neizvestan i samim tim težak poduhvat. Traganje za decom u „Enklavi“, mom prethodnom igranom filmu, trajalo je mesecima po čitavom Kososvu… U ovom slučaju sve je bilo daleko jadnostavnije: naprosto sam sreo genijalno talentovanog dečaka po imenu Jakša Prpić! I to je bilo to!
Naslov filma je nadahnut čuvenom Geteovom pesmom. Zašto baš ova pesma kao nadahnuće?
Prosto, ja kao nemački đak volim Getea i tu pesmu poznajem od ranih dana. Pogotovo je volim u prepevu Alekse Šantića! To je programska pesma o strahu! A čitav period bombardoovanja obeležen je strahom kojeg smo tako lako potisnuli… što je i negde prirodan put samoodbrane. Ali ostali su pohranjeni ti dubinski slojevi u našim dušama… puni neizvesnosti i straha!
Film je prikazan na čitavom nizu festivala, na mnogima je i nagrađen. Kako publika i kritika reaguju? Šta ističu?
Kritike su sjajne. Od Rusije do Latinske Amerike. Film je dobio i veliki broj nagrada u Portugalu. Čekaju se premijere u Italiji, Brazilu, Grčkoj, Iranu, Indiji… Na žalost ja još nisam bio u prilici da putujem i doživim susret sa inostranom publikom.
Razgovarao: Đorđe Bajić
Naslovna fotografija: Ivan Petrović