U distribuciji kuće Taramount Film, deo repertoara bioskopa u Srbiji u četvrtak, 12. februara, postaće i dugometražni igrani film „Obraz“, nastao kao koprodukcija Crne Gore, Hrvatske, Nemačke i Srbije. Prethodni filmovi Nikole Vukčevića, reditelja pomenutog ostvarenja, „Pogled sa Ajfelovog tornja“ i „Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa“ prikazivani kod nas, a mi smo povodom beogradske premijere i potonje redovne bioskopske distribucije sa Vukčevićem razgovarali ogromnim delom isključivo o „Obrazu“.
Postoji li možda najpoželjniji način doživljaja ovog filma? Kako biste Vi najviše voleli da ga gledaoci prevashodno dožive i „pročitaju“?
-„Obraz“ je priča o pobuni protiv plemenskog mentaliteta u korist univerzalne humanosti. Glavni junak ne brani ’svoje’, on brani Čovjeka, i u toj odluci leži njegova tragična uzvišenost. „Obraz“ je film za one koji žele priču koja ih tretira kao bića sposobna za empatiju, bez obzira na vjeru i naciju. On tiho sugeriše da su nam bliži oni sa kojima dijelimo univerzalne ljudske vrijednosti, nego oni sa kojima nas veže samo ista nacija ili vjera. Dok industrija podjela na Balkanu profitira na našim razlikama, mi nudimo priču koja te razlike briše pred licem čiste emocije. Ovo nije film o prošlosti; istorija je tu samo scenografija za vječitu ljudsku dilemu. Moja ekipa i ja smo bježali od pamfletizma, tražeći istinu u sumnji i tišini junaka. Želio bih da „Obraz“ bude tačka susreta, a ne razdora. Ako film u gledaocu pokrene unutrašnji dijalog o tome koliko smo spremni da platimo za sopstvena uvjerenja, onda je naša misija uspjela. Ovo nije epopeja o herojima, već intimno pitanje upućeno svakom pojedincu u publici.
Pošto je u pitanju onovremenska priča, šta je to univerzalno u njoj, univerzalno po meri vremena u kome živimo?
-Univerzalno je preispitivanje pojedinca koji stoji sam nasuprot kolektivu ili sili koja traži svrstavanje. Čini se da živimo u eri konformizma, gdje se težina uvjerenja često mjeri trenutnim benefitima ili „lajkovima“. Malo je onih koji bi, poput našeg glavnog junaka Nur Doke, stavili sve na kocku — porodicu i život — radi apstraktnog pojma časti. To nam sugeriše da smo postali društvo koje vješto racionalizuje sopstveni strah. Kod Nura Doke nije tako, on je opomena da sloboda nije besplatna i da se obraz ne kupuje, već čuva po cijenu najtežeg gubitka. Ta vrsta hrabrosti je rijetka, ali osjećam da nije nemoguća – jer komunicira sa gledocem širom svijeta. Pogotovo ako kažem da je ovo film nastao po motivima istinitog događaja, čiji ishodnišni broj mrtvih ljudi, realnih ljudi, je isti i u filmu i u realnosti; puno toga smo izmaštali – ali nismo promijenili broj žrtava. Film ne pokušava da idealizuje taj izbor, već ga smješta u stvarne psihološke okvire sumnje, pokazujući koliko je svaki takav korak težak i koliko zapravo košta. To nam govori i o tome da u čovjeku i dalje živi potencijal da, uprkos svemu, izabere dobro. Univerzalno je to preispitivanje pojedinca koji stoji sam nasuprot kolektivu, nasuprot „plemenu“ ili sili koja traži svrstavanje. Živimo u eri konformizma i digitalne buke gdje je najteže ostati dosljedan sebi. Nur Doka je univerzalni arhetip čovjeka koji bira etiku ispred interesa, a to je valuta koja podjednako vrijedi i u crnogorskom kršu, u balkanskom blatu i na međunarodnim festivalima razvijenog svijeta gdje je film do sada selektovan. Ta borba za očuvanje unutrašnjeg integriteta, tog „obraza“, univerzalna je mjera svakog vremena, a naročito ovog našeg koje vješto racionalizuje strah i kompromis.
Dva vaša prethodna filma čvrsto su određena gradskim ugođajem. Da li „Obraz“ predstavlja svestan iskorak ili novo poglavlje?
-Nakon filmova koji su se bavili urbanim pulsiranjem, „Obraz“ je bio svjesna potreba za ogoljavanjem. Prije svega, mojim ranijim filmovima – privukle su me priče i njihovi junaci, i sa ovim filmom je isto. Ovo jeste iskorak ka svedenijoj formi gdje priroda i tišina igraju ulogu ravnopravnu dijalogu. Možda je ovo poglavlje godina u koje sam ušao, u kojima me manje zanima spoljni dekor, a više unutrašnji lom. Ako su prethodni filmovi bili o „traženju sebe“ u gradu, „Obraz“ je o „čuvanju sebe“ u nevremenu.
Kako ste došli do ove proze i koliko dugo je u vama „sazrevala“ želja da je preinačite u film?
-Ideja je sazrijevala preko decenije. Inspiracija se krije u tom čuvenom istinitom događaju, potom u – za crnogorske prilike – antologijskoj priči akademika Zuvdije Hodžića; put od te etičke iskre do filma nije bio brz, trebalo mi je vremena da sazrijem kao autor kako bih temi pristupio na pravi način, te da okupim prave saradnike. Želio sam da priča odleži, da se oslobodi suvišnog, dok nije ostala samo ta čista, surova i uzvišena dilema koja me je progonila dok je konačno nismo snimili.
Da li se neki aspekt literarnog predloška pokazao posebno pipavim ne tako zgodnim za prebaciti u filmski jezik?
Najveći izazov je bio snimiti tišinu koja nosi misao, bilo je „pipavo“ zadržati tenziju u filmu u kojem se herojstvo ne ogleda u akciji, već u odbijanju da se učini zlo. Tu su Ana (Vujadinović) i Melina (Pota) dale prostoru sumnje prednost nad odgovorima, a direktor fotografije Đorđe Stojiljković u postaje ravnopravan pripovjedač koji koristi svjetlo i sjenku da naglasi moralne dileme i unutrašnja stanja likova; na sličan, pripovjedan način su radili i ostali autori filma: kostimografkinja Lidija Jovanović, scenograf Stanislav Nikičević, montažerka Olga Toni, autori u domenu muzike – Dušan Maksimovski, Maša i Milica Vujadinović, designeri zvuka Igor Vujović i Dario Domitrović. Pronašao sam se u toj „vestern-čistoti“ usamljenog junaka u ambijentu suše i kamena i dobros e osjećao u stvaranju. Na određeni način, ovaj film je posveta generaciji naših očeva koji su odrasli uz vesterne. To je i moj lični odnos prema mom ocu, kome su obraz i taj žanr bili dio životnog obrazovanja. Pošto je naš western na istoku, kreirali smo taj „istern“ senzibilitet — gdje je priroda surovi sudija, a čovjek usamljeni jahač koji brani svoje moralno dvorište. Paradoksalno, snimanje u fazama (uzrokovano pandemijom i budžetom) postalo je dar: imali smo priliku da montiramo snimljeno prije nastavka rada, što nam je omogućilo duboku analizu likova. Mnoge scene su nastale organski, iz novostečenog osjećaja za likove, što je u našem poslu prava rijetkost.
Imajući u vidu koprodukcionu bit filma, da li je bilo kompromisa pri odabiru ekipe i glumaca?
-Srećom, koprodukcije nisu bile rezultat kompromisa, već istinske kreativne potrebe i produkcijsim mogućnostima da regionalnim konkursima sufinansirate vaš film za rezidente onih zemalja gdje ste dobili novac. Sa puno radosti mogu da kažem da je ovo, stoga, i crnogorski i hrvatski i srpski film – koji je bio među prvoplasiranima na konkursu u novembru 2020. Odabir glumaca i saradnika proizašao je isključivo iz njihove podudarnosti sa vizijom filma i srećan sam što uopšte postoje međunarodni konkursi koji to omogućavaju. Umjesto tereta, koprodukcija nam je otvorila vrata za regionalni talenat koji je obogatio film. Ponosan sam što je ekipa bila sastavljena od ljudi koji su filmu pristupili srcem, a ne samo ugovorom.
Koje je mesto „Obraza“ u kontekstu savremenog crnogorskog filma i da li je publika svesna promena?
-Vjerujem da se crnogorska kinematografija sistemski konsoliduje, više nije incident snimiti domaći film. Naš Filmski centar je uradio mnogo – postavio sistem rada a potom napravio korak dalje digitalizacijom 15 bioskopa širom zemlje, što je dalo konkretne rezultate. Prava mjera uspjeha je povratak publike. O „Obrazu“ sa aspekta konteksta koji ste stavili u pitanje – možda ćemo moći da govorimo kroz koji mjesec, za sada je rano, neka ga vidi bioskopska publika. U premijernoj noći imamo domaći rekord: četiri pune sale podgoričkog Cineplexx-a i rasprodata velika sala našeg kulturnog centra – govore da je publika gladna domaćih priča koje ih tretiraju sa poštovanjem. „Obraz“ tu stoji kao most između univerzalnog festivalskog jezika i autentičnog lokalnog koda, i sa malom prijatnom tremom očekujem tu noć, kao i beogradsku premijeru 18. februara – gdje čujem da je prva sala rasprodata i da se otvara sledeća.
Vi već radite na novom filmu…?
-Radim na nekoliko projekata. Sa Melinom Potom Koljević razvijam igrani film po predstavi Borisa Liješevića „Čuvari tvog poštenja“ — priču o krađi novca unutar jednog odjeljenja, što je opet studija morala. Istovremeno, u fazi sam finalne montaže dugometražnog dokumentarca „The Sample“ o Janku Niloviću, čuvenom francuskom kompozitoru naših korijena. To je potpuno drugačiji senzibilitet, ali se nadovezuje na moju potragu za ljudima koji su „veći od života“. Iako me „Obraz“ trenutno potpuno okupira, jedva čekam da se krajem marta vratim Janku i zaokružim tu višegodišnju priču.
Nikola Vukčević je dipl. filmski i pozorišni reditelj, nekadašnji student generacije Akademije umetnosti Novi Sad, danas redovni profesor na predmetu FTV režija i rukovodilac studijskog programa Film i mediji na FDU Cetinje UCG, jedan od osnivača Udruženja producenata i reditelja CG, nacionalni delegat skupštine Udruženja evropskih filmskih reditelja (FERA), te doktor nauka iz oblasti filmologije. Uz svoje dugometražne filmove, realizovao je dokumentarnu TV seriju Ulice i ljudi (25 epizoda, RTVCG), pedesetak namenskih i propagandnih radova i desetak pozorišnih predstava. Sedam sezona bio je umetnički direktor Gradskog pozorišta Podgorica.
Foto: Galileo produkcija
Razgovarao: Zoran Janković
